
Fundamentalnost livarstva zasniva se na činjenici da ono predstavlja osnovu svih ostalih metoda prerade metala. Razvoj nauke i tehnike, kao i dublja saznanja o tome kakvi se procesi dešavaju za vreme topljenja i očvršćavanja metala, pružaju sve veće mogućnosti u oblasti dobijanja odlivaka sa najrazličitijim osobinama, shodno sve većim zahtevima savremene prakse. U okviru predmeta praktičan rad i materijali i tehnike, učenici izučavaju hemijski sastav i strukturu, tehnološke osobine, opšte principe topljenja materijala za livenje (gvožde, obojeni i plemeniti metali i njihove legure), materijale i postupke za izradu modela, kalupa i jezgara, kao i same postupke livenja.
Najstariji
do danas poznati primerci livačke veštine pronadeni su na teritoriji nekadašnje Mesopotamije i koji prema proceni potiču
iz perioda oko 4500. godine pre naše ere. Svi ti primerci su uglavnom od bakra i bronze, na osnovu čega se može zakljuciti
da je već u to doba bila poznata veština sastavljanja pojedinih metala i dobijanje legura. Jedan od prvih pisanih dokumenata
o veštini livenja je ''de re metallica libri XII'' od Agrikole iz 1450. godine. Delo je pisano na osnovu posmatranja izrade
više umetničkih spomenika livenih od obojenih metala i specijalnih vrsta gvožda. U XVI veku odliveni su u bronzi najveće zvono
(Car-kolokol) od 200t, kao i top od 38,4 t, koji se nalaze u Kremlju (Moskva). Uprkos činjenici da livenje kao način
prerade metala ima veoma dugu tradiciju, nagli skok u njegovom razvoju, ostvaren je tek u XIX i XX veku pojavom različitih
konvertora, agregata, materijala i postupaka kalupovanja, izrade jezgra i livenja.